U novembru pričamo i o onim zabranjenim temama koje svjesno guramo pod tepih. Pričamo o roditeljima djece i omladine oboljele od dijabetesa, o njihovom odnosu prema dijabetesu, prihvatanju, odbijanju, manipulaciji.
Svega tu ima. S obzirom da godinama živim u svijetu dijabetesa ono što sam mogla da primijetim je da bi se roditelje moglo razdijeliti u nekoliko skupina:
Prvu skupinu čine roditelji maksimalno posvećeni djetetu sa očajničkom željom da nivo šećera u krvi bude idealan u svakom trenutku. Svaki pad ili skok prava je tragedija i svim silama se trude da se edukuju, da edukuju djecu, da sve probleme rješavaju odmah. Za njih ne postoji ništa važnije od želje da nivo šećera bude dobar. Njima je dijete broj jedan i sve druge životne aktivnosti su u drugom planu.
Drugu skupinu čine roditelji koji misle da znaju sve bolje i od doktora i od edukatora, da im niko ne treba, da mogu sami da izadju na kraj sa svim dilemama. Edukacije smatraju gubljenjem vremena, činjenicu da im je dijabetes pokvario sliku idealnog života pokušavaju nadomjestiti slikama bogatog društvenog života, često insistiraju na frazi "samo pozitivno" i vazda vode neku bitku na društvenim mrežama sa "nevidljivim dušmanima" nezreli da shvate da je dijabetes tu, tu i da ga photo shop neće otjerati.
Treću skupinu čine roditelji koji se stide činjenice da njihovo dijete ima dijabetes. Kriju dijabetes od okoline, ne žele učestvovati ni u kakvim aktivnostima vezanim za dijabetes, ne žele da iko poveze njihovo dijete sa dijabetesom, ne žele da ih iko vidi na fotografijama. Oni žive u lažnom svijetu u kojem su sebe ubijedili da je dijabetes sramota i da će ih ljudi manje cijeniti ako saznaju da se oni bore s tim.
Četvrtu skupinu roditelja čine roditelji koji su uglavnom na nekim funkcijama, koji nemaju vremena ni za šta, koji su opsjednuti karijerama i ljuti što im je dijabetes poremetio životne planove.Veoma često vrlo loše edukovani, ali ne žele to priznati ni po koju cijenu. Za sve što se desava krivce traze u drugima, veoma teško komuniciraju sa ostalim roditeljima ne želeći se poistovjetiti s njima.
Petu skupinu čine roditelji koji misle da se sve, pa i lijek za dijabetes može kupiti novcem. U trenutku kada shvate da to nije bas tako jednostavno i da novac ne rješava ništa bez dobre edukacije zapadaju u duboku depresiju a dijete obično puštaju da samo donosi odluke, što je veoma loša opcija po dijete.
Šestu skupinu čine roditelji koji dijabetes uopće ne doživljavaju ozbiljno i tu svoju neozbiljnost prenesu i na dijete pa se i ono tako ponaša. Ova djeca su i najčešće u hipo i hiperglikemijama jer kontrola od strane roditelja ne postoji.
Sedmu skupinu čine roditelji koji očekuju da im sistem, doktori, familija riješe sve njihove probleme kivni na sve oko sebe. Obilaze institucije, "vanjsku neka prava", prozivaju, vječito nezadovoljni a da pri tome nisu uradili ništa da se edukuju, niti da edukuju dijete.
Sad bi ovdje mogla nabrojati na desetine podgrupa ali vjerujem da se svako od nas, roditelja pronašao u jednoj od ovih. Ono što želim svima vama da kazem je da budete podrška jedni drugima, da se ne stidite dijabetesa, da novac neće izliječiti dijabetes, da će vam druženje djeci uljepšati život.
Možda ovo gore napisano zvuči surovo, ali je istinito. Ako ne želite da vam iko van kuće ne diskriminira dijete zbog dijabetesa, morate početi od kuće.
