Opet me san prevario. Kako sam sebi mogla dozvoliti da zaspim a znam koliko je bio loš. Brzinom misli sam pored njega. Spava. Da li spava ili je opet u hipoglikemiji.
Lice blijedo, podočnjaci gori no ikad. Pratim kako diše, majica na leđima mokra. Ipak je hipo, pokušavam da ga probudim, da izmjerimo šećer.
Mama, ne mogu više mjerit, mama prsti me peku. Pokušavam ostat mirna, ljubim mu kosu, oznojeno lice. Hajde sine, još samo sad, mislim da je opet hipo. Gledam u aparat... 2.7. Ja plakala bih, plakala bih svom snagom. Ja vrištala bih na sav glas. Od tuge, boli, muke, od činjenice da ne mogu da napravim ništa.
Hipo ko zna koji put od sinoć. Mislim da su se hipo i hiper izmjenjivali cijelu noć. Ili sam ja to samo umislila. Kupim trakice s poda, brojim.. Jedna, dvije, tri, četiri.... Dvadeset osam. Dvadeset osam puta smo sinoć izmjerili šećer. Dvadeset osam puta smo uboli prste mog dječaka. Dvadeset osam puta on na to nije rekao ni riječ, nije se žalio, nije plakao, nije rekao ne mogu.... Dvadeset osam puta moje dijete nije reklo ništa.
Gledam prstiće, modre, krvave, ljubim jedan po jedan prstić. Stavljam obloge. Ljudi, postoji li obloga za dušu. Moju, njegovu... Da li će ikada svanuti dan u kojem nam nad glavama neće visiti te igle, crijeva, setovi, aparati. Neka svane, neka svane meni i svim majkama koje ovako provode noći i dane. Neka svane bar jedan u kojem ću biti sigurna da on samo spava i da to nije hipo koji ga odnosi. Bože, neka svane.
Zbog njega, zbog mene, zbog sve djece i svih majki i očeva koji nisu nikad sigurni da li njihovo dijete samo spava. Neka svane zbog svih onih što igraju se s nama i prodaju nam šarene laže da su učinili nešto da našoj djeci bude bolje. Da bar ne trpe bol, kad već nikad ozdraviti neće. Da bar nema ovih dvadeset i osam uboda za samo jednu noć...
I ove mučnine u mom stomaku dok kupim i brojim trakice, vidam rane i stavljam obloge... Do tad, bojimo život u plavo!
