Dolazi nam još jedan novembar. Još jedan Svjetski dan dijabetesa u kojem ćemo načičkati svoje štandove aparatima za mjerenje šećera, mjeriti nivo šećera slučajnim prolaznicima, davati savjete, puštati plave balone, gostovati u TV emisijama i govoriti o prevenciji, liječenju, pravima, razlikama među kantonima.
Desit će se dijabetes hajka u par dana, smješkat ćemo se ljudima želeći biti hrabri dok sve u nama plače. Udruženja će se takmičiti ko je više aktivnosti napravio, ko je više slika sa političarima napravio, ko je veća prava samo zahvaljujući CIPS lokaciji ostvario ... I opet muk i tišina.
Jedno veliko ništa.
Kakvi smo to ljudi kad dopuštamo da ljudima koji boluju od neizlječive bolesti koliko god je polupismeni tutkuni zvali gospodskom, nivo prava na zdravstvenu zaštitu zavisi od kantona/županije/distrikta u kojem žive a da nismo našli za shodno da jednom za sva vremena ne lupimo šakom od sto i kažemo "dosta je razlika"?
Kako je moguće da nam se određena prava ukidaju sa godinama kao da bolest prestaje u osamnaestoj dvadeset šestoj, kada prestanemo ići u školu... Koji je to stručnjak od zdravstvenog radnika rekao da sa godinama ne trebamo trakice, senzore, pumpe, setove, glukagon?
Zašto niko ne razmišlja o ljudima koji nisu imali sreće da se rode u porodici koja je finansijski sposobna kupiti im sve što trebaju i kada napune određeni broj godina?
Šta je sa porodicama u stanju socijalne potrebe, šta sa oboljelima koji zbog loše regulacije ostaju bez ekstremiteta, šta sa ljudima koji zbog komplikacija bolesti nisu u stanju da rade iako bi to željeli?
Šta sa porodicama koje osim dijabetesa združeno prate autizam,celijakija, bolesti krvnih sudova, bolesna štitnjača i masa drugih autoimunih bolesti koje samo niču jedna za drugom...
Ko ne zna šta je autoimuna bolest neka pročita. Dijabetes tipa 1 je jedna od njih ...
Kako smo dopustili da neko procijeni da osobe koje od malih nogu imaju dijabetes i koje su pregrmile na hiljade hiljada uboda i na stotine hipo i hiperglikemija sa punoljetstvom i završetkom školovanja ubod boli manje...
Slabi smo na djecu i to je sasvim u redu, ali ne pomislimo li nekad da svi ovi veliki su nekada bili mali i da iza sebe imaju neproživljeno djetinjstvo obilježeno iglama, inzulinom, vaganjem hrane...
Pomislite li ikad na šta je ličio njihov život? Kako se nose sa komplikacijama? Da li su umorni, tužni, bezvoljni, razočarani? Pogledate li ikad nekog od njih u oči? Pogledajte. Vidjet ćete neizmjernu tugu.
Taman kada pomisle da su pobijedili, dijabetes im po ko zna koji put uništi snove , zagorča život i podsjeti ih da je tu.
Naviknuti na život u državi u kojoj čim zineš da nešto treba poklopi te odgovor da nema para u budžetu, mi šutimo. I slavimo svaki novi novembar sretni što smo živi. I pričamo o dijabetesu umjesto da pričamo o sebi.
Novembar smo pretvorili u vašar dijabetesa umjesto da smo svi zajedno, sa donosiocima odluka sjeli za isti sto i rekli da je dosta .
I tražili : Senzore, trakice, lancete, inzulinske pumpe, setove i rezervoare za sve oboljele bez obzira na godine života i mjesto prebivališta.
Sve dok tako ne bude, ovo će biti samo još jedan promotivni plavi novembar u kojem nismo napravili ništa!!
Indira Bektić, predsjednica UG Novi horizonti Tuzla