Moj sin je osoba sa dijabetesom tipa 1 i nosi inzulinsku pumpu . Rekli su nam da je nemoguće, da su vježbe i aktivnosti prezahtjevne, da neće izdržati.
Moj sin je izdržao i diplomirao prvi u generaciji. Nije nam bilo lako. Ali nikada nismo odustali. Čak ni kada bi nakon noći u kojoj smo se jedva izborili sa teškom hipoglikemijom jedva stojao na nogama nije htio odustati od ispita.
Čekala bih ga ispred fakulteta i gledala kako dekoncentrisano tetura majice mokre na leđima, ali ide na ispit Nikada se nije požalio. Nikada nije zaplakao. Nikada nije pao u depresiju. Nikada mi nije napravio scenu žaleći se na sve sa čime se nosi. Iako sam ja znala da mu nije lako, da je borba teška, da ima dana u kojima se bori sam sa sobom.
On se nije žalio, a ja nisam pokazivala da vidim tu tugu u njegovim očima. Nije propustio ni jednu terensku nastavu. On bi išao sa kolegama a ja bih iznajmila smještaj da sam blizu ako krene po zlu.
I tako četiri godine. Nikad niko sem nas dvoje nije znao da sam ja uvijek tu u blizini. Posebno kada se dijabetesu pridružila i celijakija i sve postalo još teže.
Kad razmišljam o tome, ne znam otkud nam snaga da sami izdržimo sve. I fizički i psihički i finansijski. Uvijek me bilo strah da ću otići sa ovog svijeta a on je na pola puta.
Danas, hvala dragom Bogu koji nam je dao ovoliko snage, ja nemam više taj strah. Što bi rekli sama sam izvela dvoje djece na selamet. Dala im hljeb u ruke. Naučila ih da budu vrijedni, časni i pošteni ljudi. I da cijene i vole sebe.
Danasnji dan poruka je svima koji se bore sa dijabetesom tipa 1 da ne postoje granice.
Da nikome ne smijete dozvoliti da stoji na putu vaših želja. Bitno je da želite, volite, uporno radite, učite.... I imate cilj. Jer, šta će ba nama taj dijabetes.....
Dino sine, hvala ti za ovu sreću!
