Prije tačno sedam godina, na današnji dan u jednoj hladnoj, zadimljenoj prostoriji, članovi UG Novi horizonti Tuzla izabrali su me za predsjednicu Udruženja.
Udruženje sam preuzela u dvije najlon kese. Imali smo pravo na pola trakice dnevno i upozorenje "ne talasaj, izgubit ćemo i ovo što imamo". A mi nismo imali šta izgubiti jer skoro pa ništa nismo ni imali.
Krenula sam bez ikakvih kontakt informacija, vođena željom da našoj djeci stvorim ljepši život . U proteklih sedam godina realizirali smo preko 60 projekata, 17 Edukativno rekreativnih kampova, uradili preko stotinu edukacija, otvorili dijabetološko savjetovalište, uredili prostor udruženja kao bombonicu, ostvarili saradnju sa institucijama vlasti, postali prepoznatljivi, reprezentativni, uvijek tu.
Bilo je mnogo teških dana, ružnih dana, ljudskih nepravdi, ugursuzluka svake vrste. Ali, ja sam izdržala.
Hiljade poruka, poziva, mnogo potrošenog vremena, mnogo uskraćenog vremena za moju porodicu, bezbroj medijskih nastupa.. Ali, kada pogledam iza sebe, vrijedilo je.
Kroz sve ove godine borbe imala sam priliku da vidim pravo lice ljudi, da upoznam divne ljude ali i one druge, da vidim kako ljudi ne vole tvoj uspjeh, ne cijene ono što radiš čak i onda kada to radiš zbog njih. Jer tuđi uspjeh,teško se žvače. Posebno u tvom gradu!!
Sve je drugo bilo veće. Kroz projekte i donacije kupili smo sedam inzulinskih pumpi za starije članove udruženja ali i one koji to nisu i koji su zaboravili da Udruženje i postoji.
Drago mi je da smo im svima olakšali život. Danas nisam sigurna da bih sve to mogla ponoviti. Bila je ovo sedmogodišnja borba Don Kihota i legendarnih vjetrenjača. Borba se nastavlja....za bolje sutra naše djece. I htjela sam se pohvaliti jer bi neko drugi na mom mjestu već davno bio kandidat za kakvih aplauza i plaketa. No, meni je dovoljna spoznaja da sam nekome uljepšala i olakšala život.
Možete da me volite, a i ne morate...ali podaci su neumoljivi. Ponosna na sebe.
Indira Bektić, predsjednica Udruženja
